Tanja Vukša: Šta hoće te žene?

Šta hoće te žene? Ovo pitanje se često javlja kao izraz šoka u prosečnoj svijesti prema kojoj je društveni status žena posledica nepremostivog bedema “prirodnih” razlika između muškaraca i žena, i u okviru čega se onda primarna uloga žena ne realizira u domenu javnog već u porodici.

Ono je i izraz nevjerice onih koji mantrično postuliraju kategoriju jednakopravnosti, vjerujući da kreiranje pravnog okvira, samo po sebi, ustrojava politiku jednakih šansi za sve, pri čemu se onda ženina marginalna pozicija pravda argumentom o „manjoj sposobnosti“ u svijetu jednakih mogućnosti. Deklarativno prihvatanje jednakosti među polovima, u najmanju ruku je kontradiktorno i nestabilno čim malo zagrebemo ispod površine šarenih laža legislativnog sistema. Ono je svakako i izraz patrijarhalnog diskursa kome je i dalje neprihvatljiva pomisao na mogućnost da žena autonomno postavlja pitanje svoje specifične opresije koja čini diferenciu specifiku njenog društvenog položaja kroz dugu istoriju čovječanstva.

Talozi mistifikacija na tumačenje šta žena zapravo jeste i šta to ona zapravo hoće toliko su istrajni i jaki da ni danas nije na odmet naglašavati osnovne fakte o društveno-istorijskoj uslovljenosti njenog drugorazrednog položaja. Zapravo, svaka rasprava o pitanju šta to žene u stvari hoće nosi sa sobom neophodnost suočavanja sa društveno-ekonomskim sistemom koji određuje njen objektivan status sa bitno ograničenom drušvenom moći. Tako, kada se govori o položaju žene u društvu, moraju se uzeti u obzir najmanje dvije vrste različitih opresija – jedna, koja figurira u eksploataciji žene kao radne snage i koja ima specifične biosocijalne karakteristike i druga, eksploatacija žene kao seksualnog bića, locirana u ravni patrijarhalnog sistema društva. Socijalni položaj žene bi dakle, trebalo smjestiti u koordinatni sistem društvenog gdje se sijeku dvije ravni realnosti – ona koja se odnosi na kapitalistički sistem proizvodnje i ona normativno-ideološka ravan koja se vezuje za sferu privatnog, socijalizaciju polova, socijalne uloge u društvu itd. U okviru ovog stanovišta dominantan je stav da je opresija žene i njena ekspolatacija kroz sistem reproduktivnog rada u porodičnom domenu i ranjivosti ženskog rada na tržištu, pretpostavka i uslov reprodukcije kapitalističkog načina proizvodnje, zbog čega je, samim tim, emancipacija žena u konkretnom aranžmanu kapitalističkog tipa strukturalno neprihvatljiva i neizvodljiva. U skladu sa tim, polazi se od mišljenja da kapitalizam ne samo da ne radi na izjednačavanju polova, već upravo suprotno – krize koje su imanentne kapitalističkom sistemu proizvodnje još više produbljavaju jaz između muške i ženske populacije i još drastičnije pogoršavaju položaj žene.

Savremene analize ekonomskih trendova ukazuju na nedovoljnu integraciju žena u javnoj sferi, negirajući uvriježena shvatanja o uspješnoj eliminaciji ženske podređenosti. Veliki broj istraživanja, polazeći od pozicije na tržištu rada, dokazuje drugorazredni status žene u društvu, navodeći kako se ženski radna snaga i dalje suočava sa velikim brojem prepreka i problema. Žene se u gotovo svim tipovima zaposlenja manje plaćene od muškaraca, bez obzira na identičnu obrazovnu kvalifikaciju čak i kada su u pitanju iste ili slične vrste posla. Dakle, jaz između ženskih i muških plata smanjio se vrlo malo a žene se i dalje zapošljavaju na pretežno slabo plaćenim poslovima i na određeno vrijeme. Čak i u onim profesijama u kojima dominira ženska radna snaga one su i dalje zadužene za obavljanje nižih poslova nego muški zaposlenici a i dalje je dominantan trend smanjivanja nadoknada u onim zanimanjima koja postaju feminizirana usljed nesrazmjerno većeg broja ženskih zaposlenica.

Ovakva razmatranja se čine naročito važnim danas, u svjetlu ekonomskih kriza i mjera štednji, kada se niska proizvodnost i visoka stopa nezaposlenosti, nastoje riješiti upućivanjem žena na domen porodice. Generalno, strukturalna kriza kapitala, koja se manifestuje preko ekonomskih i društvenih kriza, pogađa svom svojom silinom upravo ženu, koja u prosjeku, u većini zemalja, predstavlja ekonomsko slabiji sloj stanovništva. Razlog ovome je, ženin daleko slabiji uticaj i učešće u centrima društvene moći i odlučivanja, zbog čega se u trenucima ekonomske krize obično lakše manipuliše sa ženskom radnom snagom, gurajući je u porodična geta ili tešku izolaciju rada na crno. U sklopu ovoga, ističe se i činjenica da žene već kreću s pozicije više stope nezaposlenosti nego muškarci, pa usljed turbulencija na tržištu rada i deficita radnih mjesta, češće gube i teže nalaze posao. Ovome u prilog svjedoči veliki broj savremenih istraživanja, gdje se navodi smanjena stopa ženske zaposlenosti na globalnom ekonomskom tržištu, apelujući na njen strmoglav pad. S obzirom na činjenicu da ogroman udio u radnoj snazi, u javnom sektoru, imaju upravo žene, finansijski rezovi, privatizacija i deregulacija direktno utiču na pogoršanje njenog ekonomskog položaja. Ali ne samo da žene čine većinski dio radne snage koja pruža javne usluge, one su zapravo, u većini, i direktne korisnice tih istih usluga. Takođe, one uglavnom i pružaju neplaćene usluge u odsustvu onih koje bi trebao da pruža javni sektor. Sobzirom na to da su poslovi njege i brige sve manje socijalizovani, i da vlada, pravdajući se štednjom, ukida ovakve usluge, dodatni rad, kako bi se nadomjestilo povlačenje socijalnih funkcija države, svaljuje se u najvećem broju slučajeva na žene. Ovo nesumnjivo dovodi do obnove tradicionalnog okvira porodičnog života, podrazumijevajući ženinu dodatnu brigu i obaveze prema djeci, starijim ili bolesnim članovima porodice, bez nužne državne infrastrukture koja bi olakšavala organizaciju svakodnevnog života. Samim tim, ženski rad, ostaje nepriznat i neplaćen, dok ujedno služi kao sredstvo u svrhu rezanja državne potrošnje. Pored ovoga, smanjenje i smrzavanje plata, skraćivanje radnog vremena, kao i brojna otpuštanja, dominantna su upravo u javnom sektoru, gdje žene čine nesrazmjerno veliki broj radne snage.

Naznake o razmjeri segregacije na tržištu rada crpe se i iz povećanog broja žena koje se proizvode kao rezervna armija rada u kategoriji privremeno zaposlenih radnica. Usljed drugorazrednog statusa na tržištu rada i nedostatka moći u pregovaračkim situacijama, žene su strukturalno prinuđene da rade poslove koje karakterišu prekarni uslovi rada, često i za nižu nadnicu i bez socijalnog osiguranja, porodiljskog dopusta itd. Prihvatanje nestandardnih oblika rada, kao što su rad na određeno i rad sa nepunim radnim vremenom treba posmatrati u sklopu globalnih ekonomskih trendova kada strukturne promjene zahtijevaju prekarizaciju radnih procesa, pogoršane uslove rada i jeftiniju radnu snagu. Nemajući zakonsku zaštitu unutar radnog zakonodavstva, a služeći interesima kapitala, djelimično zaposlene radnice su jeftinije za zapošljavanje, jer ne ostvaruju jednaka prava na naknadu i bolovanje. Upravo, djelimično zaposlenje, usljed uvriježene pretpostavke o ženskoj primarnoj ulozi u porodici, dvostruko koristi kapitalizmu, ostavljajući ženama dovoljno vremena za proizvodnju upotrebnih vrijednosti u kući, a smanjujući pritom količinu novca koja se mora isplatiti muškim radnicima.Sa porastom nesigurnih obrazaca zaposlenja kao i nezaposlenosti generalno, vidljiva su i smanjenja penzionih naknada uz povećanu dobnu diskriminaciju za odlazak u penziju, uslovljavajući tako još nesigurniji položaj brojnih žena koje nisu više u radnom odnosu. Posljedice finansijskog udara na javne penzione fondove još su izraženije ako se uzme u obzir da žene češće prekidaju radne odnose i zarađuju manje od muških radnika.

Imajući sve ovo u vidu, mnoge feministkinje lijeve orijentacije su, u svojim analizama rodno-radnih procesa u kapitalizmu, problematizovale sistem tržišne ekonomije, tvrdeći kako sam deklarativni princip o ekonomskoj jednakosti žena u takvom okviru, ne uspijeva da uzdrma izbalansiranost ekonomske djelatnosti sa imperativima vlasništva i profita. Zapravo, nezadovoljne i kritički nastrojene ishodom liberalne političke tradicije, istaknule su kako će nejednakost ostati neizmjenjena sve dok kapitalistički sistem slobodnog tržišta određuje raspodjelu resursa i nagrada. Shodno ovome, ni ne očekuje se da će bilo koja političko-ekonomska reforma ili vlada kojoj je preokupacija efikasnost kapitalističke ekonomije, preduzeti uspješne mjere otklanjanja društvenih hendikepa koji uslovljavaju socijalnu depriviranost ženske populacije.

Pored drugorazrednog ženskog statusa na tržištu rada, mnoge savremene analize svjedoče da su žene i dalje suočene sa rodno asimetričnim obrascem u porodičnom domenu. Od njih se i dalje očekuje primarno ispunjavanje porodičnih funkcija i majčinske uloge, jer se hijerarhija odnosa i uloga u patrijarhalnom obrascu još uvijek nije prevazišla. Žene su i dalje uslovljene uvjerenjem da je njihova funkcija u porodici od prvorazrednog značaja i da su one jedine koje bi trebalo da da zadovoljavaju svakodnevne, egzistencijalne potrebe u aranžmanu domaćinstva. U tom smislu, čini se kao izuzetno važno isticanje činjenice koliko je neplaćeni kućni rad žena važan za kapitalističku ekonomiju kao i neprestano naglašavanje da su domaćinstva i tržišta strukturno povezani na ekonomskom nivou. Zapravo, za neometano održavanje procesa kapitalističke akumulacije, pored organizacije proizvodnih procesa na tržištu, neophodan je i besplatan rad u porodičnoj sferi koji se odnosi na dijapazon različitih zadataka koje u domaćinstvu obavljaju većinom žene, obezbjeđujući pojavnost radne snage na tržištu rada. Upravo feministička kritika i analiza postulirala je porodicu kao izrazito patrijarhalnu i hijerarhijsku instituciju, naglašavajući kako se iza funkcionalnog ekonomskog sistema i na njemu utemeljenog domaćinstva, skriva eksploatacija žena kao ključno obilježje porodičnog života. Samim tim, kao centralna tačka interesovanja, u lijevom korpusu feminističke analize, uvodi se kategorija reproduktivnog, odnosno neplaćenog kućnog rada žena, kao operacionalni pojam u objašnjenju rodne ekonomske nejednakosti. U sklopu toga, veliki broj feministkinja ekonomskim parametrima dokazuje da, bez obzira na to što je neplaćeni kućni rad isključen iz radnog ugovora, njegova realna egzistencija je esencijalna i imperativna za cjelokupni ekonomski sistem, koji prema nekim pokazateljima, na uštrb njega, ostvaruje između 25% i 40% bogatstva u razvijenim zemljama. Dakle, kao što je analizu procesa rada unutar domaćinstva nužno proširiti na sferu u okviru tržišta rada, reproduktivni rad je potrebno dovesti u vezu s oblicima rodne nejednakosti koje su esencijalne i neophodne za funkcionisanje i održavanje kapitalističkog sistema. To znači da je ženina eksploatacija po definiciji strukturalni uslov i imperativ bez kojeg je kapitalizam kao sistem neodrživ.

Savremeni lijevi feminizam, zagovarajući promjene čiji je cilj stvaranje društva bez eksploatacije i ugnjetavanja, ističe kako nije moguća idealno tipska koncepcija oslobođenog ženskog potencijala, koje van vremena i prostora, ostaje imuno i neotporno na društvene odnose akutelnog konteksta. Samim tim, usredsređujući se na objašnjenje razloga rodne nejednakosti, skreće se pažnja na višestruka ukrštanja moći gdje su klasa i rod međusobno povezani, a samim tim i patrijarhalni odnosi duboko povezani sa kapitalizmom i njegovom unutrašnjom logikom. Stoga, odgovor na pitanje šta to žene zapravo hoće treba tražiti u lijevom korpusu feminističke misli i prakse. „Potrebno je podruštviti kućne poslove i okončati polnu podjelu rada u svim zanimanjima i društvu u cjelini. To je zahtjev čije je ispunjenje veoma teško i mora biti praćen svešću o potrebi da se istovremeno traže novi putevi za rušenje kapitalizma i stvaranje jednog novog, stvarnog neseksističkog socijalizma.“ [1]

Dok god se ovakav zahtjev ne ispostavi kao nužan i urgentan, feminističko djelovanje će se svesti na eklektičku praksu bez prave vlastite fizionomije.

Tanja Vukša je članica Centra za politike emancipacije.

Tekst je prvobitno objavljen u magazinu Liceulice.

_____________________

[1] Ellen, Malos prema Slobodanka, Nedović. 2005. Savremeni feminizam: Položaj i uloga žene u porodici i društvu. Beograd: Centar za unapređenje pravnih studija/CESID. str 67

Print Friendly