Tanja Vukša: Republika Srpska – obrisi socijalnog stanja

Javni istupi političkih stranaka tokom jesenske predizborne kampanje u Republici Srpskoj vodili su se prema identičnom šablonu kao i prethodnih godina – preferirane su teme o statusu RS-a kao bh. entiteta, potencijalim ustavnim promjenama kao i mogućnostima organizovanja referenduma za otcijepljenje. Dominantne rasprave i interpretacije političko-ekonomske situacije često su se svodile na međustranačka prepucavanja i optužbe za korupciju i kriminal, a kombinatorika iscrpljenih tema – od uslova za pristupanje EU integracijama do sužavanja javne potrošnje – nije prevazilazila uske etničke obrasce. Jasno je kakvu afektivnu ulogu i funkciju nacionalistička retorika ima, naročito u vrijeme izbora kada se političkim mahinacijama manipuliše nad ekonomskom stvarnošću zemlje. Samim tim, refleksija socijalnog stanja gotovo uvijek izostane, a ukoliko se takva pitanja i otvore, predizborne mantre dobijaju groteskne i nadrealne obrise u izjavama poput: “Dok je Republike Srpske, a ona je vječna, biće i penzija.” Iskazi poput ovog reprezentativan su primjer političke prakse kojom su socijalna pitanja već dvije decenije prevode u priču o nacionalnoj homogenizaciji.

I dok je u ponudi široka lepeza političkih stranaka sa različitim intonacijama nacionalnog sentimenta, neoliberalni recepti predstavljaju zakonomjerni okvir djelovanja svih postojećih političkih opcija. Kapitalističke društvene odnose nitko ni minimalno ne dovodi u pitanje, a privatizacija, liberalizacija tržišta radne snage i bezrezervno insistiranje na paketima mjera štednje se primjenjuju kao opšte rješenje i lijek za sve probleme ekonomskog i socijalnog razvoja.

Proces privatizacije kao i uništenje realnog sektora, onesposobili su bosansko-hercegovačku ekonomiju posljedično uslovljavajući radikalnu promjenu socijalne strukture. Pri tome, najveći gubitnik kako u Federaciji tako i u Republici Srpskoj, jeste industrija kojoj danas prijeti potpuno gašenje. Mnoge grane su drastično smanjile proizvodnju, a neki sektori su praktično nestali (poput hemijskog, tekstilnog i metalskog). Bilans pokušaja stabilizacije privrede i dvadeset godina nakon rata je poražavajući – industrijski udio u strukturi bh privrede pao je na mizernih 10% od predratnog nivoa. Industrijski sektor danas uključuje manje od 10% radne snage, dok je do 1990-ih godina u industrijskoj proizvodnji radilo više od 65% radno aktivne populacije.

Banjalučka Fukušima

Dinamika kretanja industrijske proizvodnje RS predstavlja negativan trend koji iz godine u godinu bilježi nisko korištenje proizvodnih kapaciteta. Uništena privredna infrastruktura velikih državnih preduzeća poput Čajaveca, Jelšingrada, Vrbasa, Unisa, Kosmosa i drugih, rezultovala je ogromnim socijalnim troškovima izraženim u porastu nezaposlenosti a samim tim i velikom porastu siromaštva. Banja Luka je prije rata važila za razvijeni industrijski centar koji je brojao 63.000 radnika/ca od kojih je 54% bilo zaposleno u industriji. Ilustracije radi, Čajavec – nekadašnji gigant u oblasti elektroindrustrije (proizvodnja televizora, tranzistora, auto opreme i visoko sofisticirane vojne opreme) koji je nekada zapošljavao 10.500 radnika/ca – danas više ne postoji.

Proizvodni pogoni od 84.000 kvadratnih metara pretvoreni su u svadbene salone, skladišta, tržne centre i prostorije privatnih univerziteta. Kako je to rekao jedan od bivših radnika pomenute fabrike: “hiljade radnika koji su nekada dolazili na posao danas mogu gledati samo vlastitu bijedu i puni sjaj kapitalizma.” Nekadašnji industrijski kompleks banjalučke regije, Incel koji se bavio hemijskom preradom drveta i koji je zapošljavao i do 10.000 radnika/ca, danas popularno nosi naziv Banjalučka Fukušima aludirajući time na razorenost ovog privrednog objekta, koji smješten na obodu grada čeka prenamjenu u trgovački centar. Mnoga druga preduzeća koja su nekada bila okosnica privrednog razvoja, poput drvne industrije Vrbas, fabrike hladno valjane trake Unis, tvornice alatnih strojeva Jelšingrad, tvornice obuće Bosna i mnogih drugih koji su zapošljavali između 1.000 do 4.000 radnika/ca danas su ugašena ili ukoliko su, kojim slučajem i preživjela privatizaciju, rade sa 10% nekadašnjih kapaciteta. S obzirom na to da je industrija nosilac privrednog rasta i pokazatelj realnog stanja u ukupnoj privredi, ovakva slika u protekle dve decenije dovoljna je da se ekonomska situacija okarakteriše kao iznimno loša.

Teško stanje u realnom sektoru se posljedično odrazilo i na perspektivu zapošljavanja. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, stopa nezaposlenosti je 2014. godine iznosila 44,6%. U Republici Srpskoj, ukupna nezaposlenost ove godine iznosi 39,8%, dok je prema podacima iz Ankete o radnoj snazi RS, stopa nezaposlenosti među omladinom 15-24 godine starosti 54,3%. Ukoliko se podaci statističkih službi prate kontinuirano, očigledan je konstantan rast nezaposlenosti. Ovdje je važno spomenuti da se za analizu stope nezaposlenosti koriste isključivo raspoloživi i dostupni podaci o registrovanoj nezaposlenosti u Zavodu za zapošljavanje, pri čemu problem stvarne nezaposlenosti ostaje skriven zbog ogromnog broja ljudi – po nekim procjenama i 200.000 stanovnika u Bosni i Hercegovini – koji rade na crno. Pritom, mogućnost pronalaženja posla u Banjaluci, kao administrativnom centru Republike Srpske, daleko je veća nego u većini gradova RS u kojima je ekonomska situacija gotovo beznadežna.

Socijalna pomoć na meti MMF-a

Prosječna plata u Republici Srpskoj iznosi 837 KM (konvertibilnih maraka) a prosječna penzija 331 KM. Gledano prema sektorima, najviša prosječna plata isplaćuje se u oblasti finansijskog posredovanja u iznosu od 1.284 KM, a najniža od 414 KM u administrativnim, pomoćnim i uslužnim djelatnostima. Kako statistike pokazuju, najmanje plaćeni radnici/e u iznosu od 350 KM su u privatnom sektoru, sa zanimanjima kasira/ke, građevinskih radnika/ca, prodavača/ica u prodajnim objektima, konobara/ica i dr. Potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu u Republici Srpskoj iznosi 1.808 KM, od čega najveći udio odlazi na nabavku hrane (u prosjeku 690 KM), na troškove stanovanja i komunalnih usluga (522 KM), na tekuće održavanje domaćinstva (104 KM), na odjeću i obuću (135 KM), na higijenu i njegu zdravlja (79 KM), na prevoz (195 KM), te na obrazovanje i kulturu (81 KM). Dakle, stanovnik/ca RS sa prosječnom netom platom može da priušti sebi samo 44% sadržaja koju potrošačka korpa obuhvata.

Ali uzevši u obzir ogromnu nezaposlenost, povećan broj jednoroditeljskih domaćinstava (koja najčešće čine samohrane majke sa djecom sa minimalnim mjesečnim naknadama), kao i podatak da je 35.796 (od 239.986) zaposlenih prijavljeno na najnižu zagarantovanu platu a da oko 40.000 radnika/ca na kraju mjeseca ne dobija svoju platu, i da od 247.081 korisnika/ca penzionog prava veliki broj jedva preživljava sa prosječnom penzijom, dobija se cjelovitija slika životnog standarda. Beznadežnu situaciju ilustruju i podaci (Agencije za statistiku BiH) o udjelu siromašnih lica u ukupnom stanovništvu, pri čemu navedena stopa relativnog siromaštva u RS-u (osobe koje troše do 416,40 KM) iznosi 19,6%, dok je stopa apsolutnog siromaštva u ukupnoj populaciji 27,2% (osobe koje troše do 238,11 KM ili manje).

Takođe, istraživanje koje je sprovelo Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, pokazalo je da sistem socijalne zaštite u Republici Srpskoj (sa bijednih 80 KM pomoći mjesečno) obuhvata 5 do 7% stanovnika koji spadaju u grupu najugroženijih lica. Ovdje treba spomenuti da su državni i opštinski budžeti za socijalnu pomoć neprestano meta napada MMF-a (u okviru “Stand-by aranžmana”) i Svjetske banke. Iako su socijalna davanja među najnižima u  Evropi, Svjetska banka insistira na stavu da je potrošnja BiH na socijalnu pomoć “fiskalno neodrživa, ekonomski neefikasna i socijalno nepravedna”.

Pored toga što socijalna pomoć uopšte ne treba da se vodi idejom ekonomske efikasnosti već potrebama stanovništva, tvrdnja da je socijalna pomoć nepravedna čini se, u najmanju ruku, suludom kada se uzme u obzir da zapravo vrlo mali broj ljudi prima socijalnu pomoć u odnosu na broj lica kojima je pomoć potrebna. Pritom, broj korisnika/ca prava na pomoć se konstantno smanjuje a brojni su primjeri ugroženih kategorija stanovništva koji nisu ni obuhvaćeni socijalnom pomoći, što zbog komplikovanog sistema za prijavu na socijani program, što zbog drugih nedostataka u zakonskom i regulatornom okviru.1

Iskre socijalnog bunta

Pored ovoga, u skladu sa dogovorima Vlade RS-a i MMF-a, namjera je i proširenje baze za naplatu doprinosa za zdravstvo kao i ubrzanje naplata dugovanja. Ovdje treba uzeti u obzir da značajan procenat stanovništva (15%) u RS nije obuhvaćen zdravstvenim osiguranjem. Među onima koji nisu zdravstveno osigurani su lica koja rade u neformalnoj ekonomiji, poljoprivrednici/e, kao i radnici/e čiji poslodavci ne uplaćuju redovno doprinose za zdravstveno osiguranje. Odlučeno je i da se potrošnja na zdravstvenu zaštitu “obuzda” racionalizacijom troškova kao i “optimalizacijom” broja zaposlenih u sektoru zdravstvene zaštite, pri čemu je Vlada RS u ovoj godini obavezala sve javne zdravstvene ustanove da izmijene Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, broja dežurstava, noćnog rada i rada na dan državnih praznika. Planirano je preispitivanje (čitaj otpuštanje) broja zaposlenih lica, očekujući smanjenje broja nemedicinskog osoblja kao i limitirano korištenje bolničkih kapaciteta (skraćenjem trajanja liječenja bolesnika). Jasno je da ovakvi paketi mjera koje je Vlada RS donijela, rezultuju pogoršanju javnih usluga kao i polarizaciji njihovog pružanja.

U skladu sa ovim aranžmanima, u najavi je i donošenje novog Zakona o radu, koji (kao i u zemljama regiona) predviđa drastično smanjenje radničkih prava i pogoršanje radnih uslova.

Vlada Republike Srpske je još u 2013. godini otpočela sa sprovedbom mjera štednji, pri čemu su plate i primanja svih budžetskih korisnika/ca, javne uprave, policije i prosvjete smanjene za 10%. Plate su ponovo povećane za 5%, par mjeseci prije opštih izbora. Ovaj potez je euforično istican u toku predizborne kampanje kao i izjave da plate i penzije neće biti smanjivane u naredne četiri godine. Tako se krajnji domet predizbornih obećanja svodi na očuvanje već postojećeg stanja, gdje se glasovi više ne kupuju izjavama da će biti bolje, već da neće biti gore. Kao da povećanje plata i otvaranje radnih mjesta ne spadaju više u standardni asortiman političkih iluzija i laži, već nepovratno odlaze u žanr naučne fantastike.

Ovakav bilans stanja nužno nameće pitanje potencijala političke promjene. Pored toga što nacionalizam predstavlja dominantni integrativni faktor zajednice – pa se sa socijalnog pitanja vrlo lako sklizne na nacionalno – prisutna je i široko rasprostranjena poslijeratna apatija – “nek je živa glava na ramenima” – kao i strah od “destabilizacija Republike Srpske” i strah od gubitka posla zbog činjenice da ogroman broj ljudi radi u javnom sektoru. Ipak, važno je spomenuti da iskre socijalnog bunta u RS postoje već godinama. On je, za sada, stihijski, segmentiran i nepovezan – od štrajka radnika/ca i protesta drugih socijalno ugroženih kategorija do blokada puteva. Sa druge strane, očigledno je i nepostojanje aktera koji bi iz lijeve perspektive bili u stanju artikulisati alternativnu politiku i nositi se sa scenarijem rastuće nejednakosti, nacionalizma i ekonomske depresije.

Kako dalje, Dodiku je jasno: “U narednom periodu nastavljamo u tom pravcu.” Dakle, u pravcu nacionalnog jedinstva, socijalne bijede i još većeg siromaštva.

Tanja Vukša je članica Centra za politike emancipacije.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Bilten.

Print Friendly