Barbara Matejčić: Prekarni radnici svih zemalja, ujedinite se!

- Jesi li ti prekarna radnica? – pitam telefonski, bez prethodnog uvoda, Gabrijelu Ivanov. Profesionalno se poznajemo godinama i činilo mi se da bi Gabrijela mogla biti egzemplarna predstavnica jednog dijela velike i raznorodne vojske prekarnih radnika današnjice.

– Što je to? – pita.

Objašnjavam joj ukratko, kaže da će još pogledati točno o čemu se radi i dogovaramo se za razgovor uživo.

Prekarnost nije sasvim nov pojam na tržištu rada, ali se zadnjih godina češće koristi, jer je i sve više onih koji su njom zahvaćeni. Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost – rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad – i niska ili nikakva radna prava i zaštita. To su sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima… Za razliku od svojih roditelja, koji su mogli računati na stalno zaposlenje koje im je osiguralo  mirovinsko i zdravstveno osiguranje, definirano osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i, na kraju, kakvu-takvu mirovinu, današnji radnik postindustrijskog globalnog kapitalizma često može računati samo na – permanentnu nesigurnost. Tradicionalni oblici rada i zaposlenosti mijenjaju se već desetljećima na Zapadu pa je tako u osamdesetima povremeni rad porastao za nekoliko posto u ukupnoj zaposlenosti u gotovo svim većim zapadnim ekonomijama. I od onda samo raste. Dok se u počecima prekarni rad predstavljao kao emancipacijski jer je značio veću mobilnost, fleksibilnost, odabir radnog modela koji vam najviše odgovara, što je trebalo poticati motivaciju i kreativnost radnika, u praksi se pokazalo da je fleksibilnost tek druga riječ za nesigurnost, da se takav netradicionalni oblik rada zapravo ekonomski eksploatira, a da radnici umjesto motivacije osjećaju beznađe. Ono što je poslijeratna generacija smatrala izborenim jednom zauvijek – pravo na rad i pravo na posao – počelo se urušavati. Ukinuta su mnoga radna mjesta, ali je ostao posao koji je trebalo obaviti. Posao za prekarne radnike.

Britanski profesor Guy Standing, koji predaje ekonomsku sigurnost, autor je knjige „Prekarijat, nova opasna klasa”, u kojoj objašnjava da je neoliberalna politika proizvela veliki i rastući broj ljudi koji dijele dovoljno zajedničkih iskustava da bi ih se moglo nazvati klasom u nastajanju. Oni su prekarni radnici, a klasu u nastajanju je nazvao prekarijatom. Iako su prekarijatom obuhvaćene različite kategorije ljudi – nekadašnji pripadnici radničke klase koji su deindustrijalizacijom izgubili posao i teško preživljavaju ili visokoobrazovani koji također ne mogu naći stabilan posao – dijele isti osjećaj besperspektivnosti, ali i gnjeva, nepovjerenja u sustav i politiku i nepripadanja široj društvenoj zajednici. Uostalom, danas svatko može postati dijelom prekarijata, rijetki su zaštićeni. Standing prekarijat smatra potencijalnom opasnošću upravo zbog toga što ih frustracija i osjećaj nepravde čine lako zapaljivima i metama ekstremnih politika, koje ih huškaju protiv imigranata jer im, navodno, kradu poslove mada su baš imigranti česte žrtve prekarnog rada. Standing smatra da ta nova klasa može proizvesti nestabilnost u društvu i zalaže se smanjenje neravnopravnosti na tržištu rada. Jedna od mjera koju predlaže je osnovni (ne minimalni!) prihod koji bi bio garantiran svima i od kojeg bi ljudi mogli živjeti. Standing to smatra temeljnim ljudskim pravom. Da se ne radi ni o nikakvoj utopiji, pokazuje primjer Brazila gdje je uvedena praksa osnovnog prihoda.

Prekarijat FOTO Grumbler

„Ako imate društvo u kojem su ljudi sigurni i ne boje se što im donosi sutra, tek onda ćete imate ljude koji tom društvu pripadaju, koji su solidarni, koji su produktivni i altruistični“, kaže Standing. Stara je to lekcija države blagostanja: socijalna sigurnost generira političku sigurnost.

Oni koji vjerojatno nisu opasni jer imaju privid rada, makar povremenog i nestabilnog, brojni su prekarni radnici u takozvanim kulturnim i kreativnim industrijama. Te se industrije često navode kao one koje pokreću razvoj gradova i turizma i rad u njima se smatra intelektualno i društveno prestižnim, ako već ne i financijski. No ti su sektori zapravo „leglo“ prekarnog rada. Dobar dio kulturnjaka i kreativaca radi samostalno, u udrugama ili malim agencijama. Njihova se zaposlenost definira kao nestandardni oblik zaposlenosti, a što to karakterizira pojašnjava Studija o zapo­slenosti u kulturnom sektoru Europske unije u doba digitalizacije: fleksibilnost, mobilnost, rad po projektima, kratkoročni ugovori, honorarni rad, volonterske i nisko plaćene aktivnosti, pseudozapošljavanje, pseudosamozapošljavanje. U Europi je u kulturnome i kreativnome sektoru veći udionestandardno zaposlenihu odnosu na ukupnu zaposlenost. Sve ih je više i u Hrvatskoj. U posljednje vrijeme sve češće ćete čuti za nekog dizajnera, arhitekta, fotografa, novinara, kustosa, pr stručnjaka, copywritera, prevoditelja, teoretičara raznih, uglavnom humanističkih, područja i tako dalje da je freelancer, što je nerijetko samo bolji naziv za „nezaposlen“. Medijska teoretičarka Marie-Luise Angerer tipičnog radnika u kreativnom sektoru opisuje kao osobu između 25 i 30 godina, obrazovanu, vještu, fleksibilnu, psihički jaku, nezavisnu, nevjenčanu, mobilnu i spremnu za svaku poslovnu priliku. Poslodavcima odgovara da je što više slobodne radne snage; posao uglavnom obavljaju dobro jer ga inače ne bi imali, i to po cijeni koja je manja nego rad stalno zaposlenih, a još im ne moraju plaćati ni mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Gabrijela Ivanov se dobrim dijelom uklapa u tu sliku. Ima 36 godina, fakultetski je obrazovana, nema djece, zadnji stalni posao je imala 2004. godine, odnedavno je samozaposlena u udruzi K-zona koju je osnovala s prijateljicama prije nekoliko godina, ali misli da neće u tom statusu ostati još dugo, bavi se web i video produkcijom, medijima (uređuje portal VoxFeminae), organizira umjetnički festival, razvija vještine društveno odgovornog poduzetništva i više-manje živi po projektima.

- Definitivno sam prekarna radnica. Nisam ni znala što sam – kaže Gabrijela kada smo se našle na Trešnjevci, u blizini ureda u kojem radi. Radni prostor odvojen od životnog joj je novost, godinama je radila od kuće. Odmah na početku razgovora kaže da gubi strpljenje i da je „prvi put, nakon svih godina opiranja, uklonila mentalne prepreke za mogućnost da potraži posao u inozemstvu“.

- Uvijek sam se protivila odlasku vani jer mi je stalo da se ovdje stvari mijenjaju, ali nekada mi se čini da je cijeli trud uzaludan, da se nikako ne pomiče na bolje – kaže. I odmah ublažava rečeno: – Ili se barem pomiče previše sporo.

Kako odmiče razgovor, tako postaje pozitivnija. Očigledno joj je težak dan utjecao na izbacivanje neraspoloženja. Bliži se festival koji organizira – VoxFeminae, posvećen ženskom stvaralaštvu – ne ide sve po planu i moraju se prilagođavati promjenama u zadnji čast.

Gabrijela ima dobru osnovu za pronaći solidan posao u inozemstvu, završila je Fakultet elektrotehnike i računarstva. No, kratko je trajalo dok nije shvatila da joj tipični načini rada u njenoj profesiji ne odgovaraju. Nakon što je diplomirala 2002. godine trebalo joj je samo 15 dana da nađe posao u informatičkoj firmi. Tamo je provela dvije nesretne godine. Dali su joj da radi dosadne administrativne poslove i vjeruje da ju je to dopalo zato što je bila jedina žena. Nisu joj se svidjeli odnosi u firmi ni kako se raspoređuju prihodi i shvatila je da ne želi više raditi za nekoga, već s nekim. Stabilan posao u korporaciji, pristojna plaća, kredit i dobar auto – dakle, život mnogih njenih fakultetskih kolega – nisu joj bili dovoljan motiv. „Ne odgovara mi sustav vrijednosti klasičnog poduzetničkog poslovanja i odbijam raditi unutar njega“, rezolutna je. Mogli bismo reći da se Gabrijela sama „osudila“ na prekarnost za razliku od mnogih drugih koji nisu imali izbora. Ako pristati ili ne pristati na posao koji vam je neprihvatljiv, uopće znači imati izbora. Kasnije je radila nekoliko godina u nevladinim udrugama, spajajući svoja tehnička znanja i društveni angažman, i onda se osamostalila – postala je freelancerica. Bez mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, što je njenim roditeljima, naviknutima da se „mora“ imati stalan posao i sve što uz to ide, bio problem, ali ne i njoj. I sada kaže da ne računa na mirovinu i da se mora u sljedećih dvadesetak godina pobrinuti za sebe u starosti. „Naučila sam živjeti izvan zone ugode i balansirati u tome“, kaže. Gabrijela zna što znači živjeti izvan ugodnosti; bilo je perioda kada je imala minimalno novaca, spavala kod prijatelja, snalazila se i uvidjela da ako je to najgore što joj se može dogoditi, onda nije strašno. No to podrazumijeva da imate neku jaku socijalnu mrežu unutar koje su se ljudi spremni brinuti jedni za druge ako zatreba. A to nema svatko, niti bi nam prijatelji trebali držati egzistencijalno zaleđe, umjesto onog Standingovog osnovnog prihoda.

Radnici/ce svih zemalja, ujedinite se FOTO Shira Golding

Kao i mnogim prekarnim radnicima, i Gabrijeli je njen posao sveukupni način života u kojem se gubi granica između privatnog i poslovnog. Fleksibilnost radnog vremena samo je iluzija, jer zapravo radite stalno, kao što je iluzija i da imate veću slobodu izbora posla jer ste često prisiljeni prihvatiti svaki posao koji vam se nudi, ili zato što vam uistinu treba ili zbog straha da iako ga sada imate, možda ga neće biti sljedeći mjesec. No, Gabrijela ipak kaže da joj je nemjerljiva  pozitivna strane takvog načina rada što je ispunjena jer radi ono što je odabrala.

Mnogi će prekarni radnici reći slično: da su zadovoljni jer sami upravljaju svojim životima i ne robuju u tvrtkama radeći posao u koji ne vjeruju. I kada se s vremena na vrijeme umore od stalnog snalaženja, kao Gabrijela na početku našeg razgovora, ipak neće posustati i tražiti po oglasnicima posao koji će im plaćati račune. No što će biti s cijelom tom novom klasom za dvadeset, trideset godina, kada ne budu više toliko ni fleksibilni, ni konkurentni ni mobilni, kada ne budu možda spremni na spavanje na kauču kod prijatelja ako zagusti, i sa sobom vući djecu ili ih neće imati jer si neće moći priuštiti biti odgovorni za još nekog osim sebe, kao što se već danas prekarni radnici rjeđe odlučuju na roditeljstvo od stalno zaposlenih? Što će tek biti ako ne budu mogli raditi? Gabrijela se nada da će se do tada sadašnji sustav pokazati neefikasnim i da će se urušiti, a da će zaživjeti modeli umrežavanja manjih zajednica koje će biti samoodržive. S obzirom na pesimizam kojim je započela razgovor, neočekivano  optimistična slika budućnosti. Za sada se čini da sustav jede prekarne radnike i još ih k tome uvjerava da su vlasnici svojih života sve dok ne shvate da su mladi i potplaćeni, a da će biti stari i siromašni. No možda je Gabrijela u pravu kada kaže da radije bira stvarni osjećaj nesigurnosti, nego lažne sigurnosti. „Ionako su svi danas u nesigurnoj poziciji, samo što se oni koji imaju stalni posao uljuljkaju u tu lažnu sigurnost, dignu kredit i tek se onda uvale u stvaran problem “, kaže. Bio je petak navečer, nešto prije sedam sati kada smo se rastale. Gabrijela se vratila na posao, trebalo je još raditi.

Barbara Matejčić

Tekst je uz odobrenje prenet sa portala Pogledaj.to

Print Friendly